(NE) POVJERENJE

Đizus što je naporno raditi u okruženju u kojem ljudi na vjeruju jedni drugima.

Važe se svaka riječ.
Stvaraju se klanovi.
Nigdje otvorenosti.
Produktivnost je pokošena pretpostavkama.
Nikakvog konstruktivnog feedbacka.
Spontanosti, one ljudske i timske, ni u tragovima.
Kako se ovo mijenja?

Decision makere treba lupiti po glavi spoznaja - uf, ovako se više ne može.
Rastvoriti sve pretpostavke do te mjere da svi kažu, f.. k, što smo si radili.
Raditi 1 na 1 procese jer svaki transformirani pojedinac doprinosi transformaciji tima.
Na razini grupe, otvarati sve uvide, bolne i radosne te zajednički donesena rješenja prakticirati, ponavljati, ispravljati i opet ponavljati.

Nakon nekog vremena:

većina osjeti olakšanje
neki samovoljno napuste tim
neki postanu angažiraniji

Brzo 'namirišem' ustajalost nepovjerenja unutar tima. Kad sam radila u takvom okruženju osjećala sam se kao da je život isisan iz mene.
Ali danas, u ulozi HR konzultanta i coacha, to iskustvo mi je snaga jer mogu razumjeti situacije kod mojih klijenata. I empatizirati se sa svima koji su zapeli u kulturi nepovjerenja.
Dobra vijest je da može biti drukčije.
Povjerenje nije samo riječ. Ono je emocija. Stav. Djelo. Praksa. Bogatstvo.

#trust #teamwork #HRdevelopment #businesscoaching #jesiliitimeraklis