GODIŠNJICA MATURE - INTROSPEKTIVA

Ljeto. Dalmatinski slow motion. Olimpijske igre u Tokiju. Proslava godišnjice mature - isječci su to koji su mi obilježili ove dane prelaska srpnja u kolovoz.

Sparina koja uvlači u tromost i na koju odgovaram stalnim bivanjem na moru. Emotivno proživljavanje svake osvojene medalje bez obzira iz kojeg komadića planete sportaš dolazi, istovremeno je plakanje i slavljenje ljudske upornosti, discipline, tehnike i ostvarenje snova. Proslava godišnjice mature kao zanimljiva introspektiva - neki su to od doživljaja koji su obojali te isječke.

Znate onaj trenutak kad ugledate nekog koga niste vidjeli 10 i čak 20 godina? Stojite ispred te osobe, zagrlite je i počnete razgovor, a u mislima i dalje dominira nevjerica da je toliki komad vremena stajao između zadnjeg i susreta koji se upravo događa. Um u tom trenutku vrlo lako sklizne u zamku usporedbe prije i sada i oko toga gradi priču i sliku te iste osobe. Normalan je to proces i nismo zbog toga loši ljudi, ali ako ne osvijestimo taj umni autopilot gubimo potencijal da osobu doživimo cjelovito – da čujemo što nije izrečeno, osjetimo ono što dolazi od nje te da vidimo ono šta možda i sama ne vidi.

Baš ta pobjeda nad autopilotom donijela mi je puno lijepih trenutaka na susretu generacije s mojim gimnazijskim i ekonomskim prijateljima na okupljanju proslave 20-te godišnjice mature.

Fešta kao fešta, rekla bi većina. Svaka ista. Neki se niti ne pojave. Neki je odrade. Neki joj se s guštom prepuste. A eto, nekima je i izvor inspiracije i uvida😊. Osobno sam je doživjela kao skup trenutaka u kojima me Život opet zadivio zbog načina na koji se izmanisfestirao u svima nama kroz ovih dvadeset godina. Svako biće ima svoju priču. Iskustva koja su ga odredila. Svoje perspektive. Identitete. Uloge. I snove.

Dvadeset godina odrađene uvijek u istoj točci vremena kojeg znamo kao sadašnji trenutak, vidljive su u našim fizičkim i mentalnom oblicima. Kod nekih više, kod nekih manje. I bez obzira što smo tamo stajali u tijelima trideset-osmogodišnjaka, karakterne osobine istih onih srednjoškolaca, probijale su se kroz naša tijela i potvrđivale da se JA ne mijenja već oblikuje s obzirom na razne točke gledišta; iskustva, percepciju, fokus i sl.

Neuroznanost bi sigurno potvrdila da su se u ovih 20 godina, posebno ako smo često bili izloženi obogaćenim, izazovnim i potpuno novim iskustvima, razvile naše sinaptičke mreže i da smo usvojili nove vještine i napredovali u mentalnom smislu.

Neko sportsko natjecanje bi sigurno na ovom malom generacijskom uzorku pokazalo različite rezultate u smislu kondicije, izdržljivosti i fizičkih mogućnosti.

Hm, a kakvi smo sa samo-refleksijom, spoznajama i samospoznajama, razumijevanjem i regulacijama svojih emocija i misli? Tko je taj famozni JA oko kojeg su se izvrtile ove godine?

OK, uvažavam primjedbu da me preuzela gđa Profesionalna Deformacija, ali nisu li ovo teme oko kojih bi se trebali češće okupljati? Sami sa sobom. I s drugima. I ne onako usputno, već od naših prvih riječi i interakcije sa svijetom u kojem živimo?

Ovaj me je susret uz radost što sam vidjela te divne ljude, spontano uvukao u reviziju i promišljanja o tome kako i čemu sve mogu doprinijeti kroz sljedećih 10 godina kada će biti naš ponovni susret.

Shvatiti što JEST i živjeti svoju svrhu, zadaća je svakog od nas. I ne, nije to samo neki klišej. Ili utopija. Nikad ne treba podcijeniti jedinstvenost svakog od nas i načina na koji ta jedinstvenost može obogatiti ovaj svijet. To je moj filter. Moj um kod sugovornika odmah traži; po čemu je ova osoba jedinstvena? I često to brzo vidim. Ali važnije od toga je da moj sugovornik nauči to vidjeti kod sebe! Jer došlo od mene moglo bi zazvučati kao floskula ili utopija u koju ne bi povjerovao.

Svatko mora vidjeti svojim očima i svojim srcem.

Dok slavim olimpijske sportaše, slavim i moje srednjoškolske prijatelje s kojima sam dijelila neperspektivu, nedostatak resursa i mogućnosti u ovom južnjačkom kraju koji mladim ljudima nije puno davao, ali unatoč tome postali su pobjednici svojih priča.

Slavim što su unatoč rigidnim školskim normama i nedovoljnom fokusu jedinstvenosti svakog od nas, brojni uspjeli uvidjeti svoj talent, kapitalizirati ga i činiti ovaj svijet boljim mjestom.

Slavim svakog tko je pobijedio samog sebe u tamnici svog uma.

Tko je nastavio nakon bolnih padova.

I tko se svjesno uvlači u interne revizije famoznog JA.

Pobjede su to vrijedne divljenja u nimalo lakoj životnoj olimpijadi!