Beskrajna snaga prepuštanja

Bila jednom jedna žena koja je cijeli život provela penjući se na vrlo visoku planinu. Počela je kao sasvim malo dijete i nije se sjećala ničega prije toga. Godinu za godinom penjala se strmim liticama.

S vremenom je postala vrlo dobar planinar. Mišići njenih nogu i leđa postali su veoma jaki i poslije nekog vremena penjanje je za nju postalo prirodno, kao i disanje. Kako je vrijeme prolazilo i ona se uspinjala sve više i više, nije se morala truditi prilikom penjanja – njeno tijelo to je radilo automatski.

Konačno, jednog dana, žena je stigla do vrha planine. Bila je oduševljena svojim uspjehom i jedva je čekala da započne sljedeću etapu svog puta i osvoji još jednu planinu. Gledajući prema horizontu, ugledala je predivno modro jezero koje se protezalo dokle god joj je pogled dopirao.

Budući da je cijelog života bila planinar i živjela samo na planinama, žena nikad nije vidjela jezero i zapravo nije imala predodžbu što je to uopće. Gledala je to čudno prostranstvo pred sobom i zaključila da je to neka neobična modra planina. Kako je svoje putovanje mogla nastaviti samo ako prijeđe to čudnovato plavetnilo, odlučila je to i učiniti.

Tako je žena s planine stigla do vode i počela pokušavati da se „popne na jezero“ istim kretnjama koje je koristila penjući se na planinu. Isprva nije mogla razumjeti zašto nimalo ne napreduje, nego se samo iscrpljuje. Stoga je prikupila svu energiju svog snažnog tijela i pokušala se upornije „penjati“, nogu pred nogu, koristeći ruke da bi dohvatila „plave stijene“.

Njeni napori su, međutim, bili bez uspjeha. Stalno je padala i nikako nije odmicala dalje. Kad je već počela razmišljati o odustajanju, žena je na površini modrog jezera spazila nekog čovjeka čije je tijelo glatko klizilo kroz vodu dok je jedva primjetno pokretao ruke i noge.
„Što to radiš, ženo?“  doviknuo joj je čovjek.

„A što ti misliš? Penjem se na jezero“, uznemireno i zbunjeno odgovorila je žena.
„Dobra ženo“, reče čovjek iz jezera, „zar ne znaš da se ne možeš popeti na jezero? Jedini način da ga prijeđeš jest da ga preplivaš.“

„Ali ja sam izvanredan planinar! Život sam provela učeći se penjati. Mogu se popeti na svaku planinu, dosegnuti svaki vrh. Mora postojati neki način da se popnem na jezero“, odgovorila je žena s planine.
„Siguran sam da si odličan penjač“, uljudno odgovori čovjek iz jezera, „ali ta ti vještina neće biti od pomoći ovdje u vodi. Treba ti jedna vrsta mudrosti da te dovede na vrh planine – moraš biti jača od planine. Sad moraš naučiti drugu vrstu mudrosti ako želiš preko jezera – moraš se predati snazi vode i dopustiti joj da bude jača od tebe. Više se ne moraš toliko truditi. Zapravo, što se manje trudiš, bolje ćeš proći!“

I tako je čovjek iz jezera naučio ženu s planine plivati. U početku je mlatila i pljuskala po vodi jer je naviknula da ulaže mnogo energije u penjanje. Njen je učitelj, međutim, bio veoma strpljiv i ubrzo je naučila plutati na površini vode i prepustiti se valovima i vjetru da je nježno nose dalje, gotovo prestavši činiti bilo kakve pokrete.

Tako je, eto, žena s planine naučila da je snaga podčinjavanja jednako moćna kao snaga savladavanja.

Iz knjige 'Potraga za srećom' Barbare De Angelis