blog featured img
Nazad

18.01.2021.

Kategorija

ONAJ KOJEG JE TREBALO SPASITI

U trenutku kad se more pojavilo u mom vidnom polju čula sam neko čudno zvučno komešanje nalik nekakvom struganju. Kako sam se približavala plaži, zvuk je sve uvjerljivije hroptao.
O ne!
Netko se utopio!

Negdje je nekog zabacilo more - bila mi je prva pomisao kad su mi oči ugledale dasku za surf koja je beživotno strugala obalom. Sad mi je bilo jasno od kud je dolazio nepoznati zvuk.

Nelagoda, strah, ubrzano kucanje srca!

Ne'ko je sigurno nastradao! – tutnjalo mi je glavom dok su oči po pučini mora sumanuto tražile neko beživotno tijelo.

Ajme pa što se dogodilo? Moram zvati nekog! Kako ću pomoći? Stotine misli u sekundi, stotine pokreta okom, stotine koraka vamo-tamo po plažama.

Moram naći tog nesretnika. Možda nije kasno! 

Ali što napraviti?

Svaka sekunda je bitna, a ja tu hodam, tražim, mislim 'ko muha bez glave. Misli, Marinela, misli – u pitanju je život – tutnjalo mi je umom dok je daska sa svakim naletom vala neumoljivo strugala po kamenčićima. Onim istim na kojima ljeti ispružimo svoje tijelo pred suncem.

Nastavljam sumanuto skenirati morsku pučinu, bove, brodice. Pokreti nogu po plaži stvaraju glasno koračanje koje mi ometa misli.

Idem iz uvalice u uvalicu. Jedan put. Drugi. Treći.

Ništa. Nikog nema.

Možda je vrijeme da zovnem nekog!

Prođem opet pored daske, ovaj put bliže nego ranije i zastanem jer oko je zaprimilo neku novu informaciju.

Ma vidi, govorim sama sebi, nešto piše na tom šarenilu koje je ukrašavalo dasku.

Namjestim se u stabilniji položaj i krenem čitati:

„This padle in for free use“ – OVA DASKA JE ZA SLOBODNO KORIŠTENJE. 

O đizus. Što?

Ma daj?

Ne može biti?


Pa kako to nisam prije vidjela? Zašto se prije nisam približila dasci? Ajme budale!

Trebalo mi je nekoliko minuta da se saberem.

Um se umirio.

A onda prihvatio ovu pročitanu rečenicu.

I izašao iz svoje drame.

I gle čuda, oči su tek tada vidjele i bijeli tanki konop kojim je daska privezana uz slamnate suncobrane.

Pa cijelo vrijeme je bila privezana. Koja sam ja budala!

Pa kako to nisam odmah vidjela?

NISAM MOGLA.

Sada to znam!

UM je bio u projekciji i oči STVARNO NISU vidjele.

Um je stvorio dramu, nesreću, osobu koja se utapa, potragu, paniku i sve je djelovalo tako stvarno.

UM je stvorio predstavu, glumica ju je samo odradila. I naravno da joj je stvarna.

Oči nisu vidjele jer je sva pozornost bila na projekciji. Trebalo ju je odraditi kako spada – sa svim dodatcima i ukrasima😊

E da.

Nemojte misliti da je ovo izolirani slučaj moje nepažnje ili smotanosti. Da, mogli bismo to pripisati mom karakteru i tom trenutku. Ali ne možemo pobjeći od prirode našeg UMA. I činjenice da ovako zapravo svakodnevno funkcioniramo.

UM stvara projekciju, MI je odrađujemo. Ovo je ZAKLJUČAK PRVI!

Sjetite se ovog svaki put kad ste uvjereni u svoj doživljaj, svoju priču, svoju istinu. Posebno ako ste jako uvjereni.

I samo da znate, jače me spoznajno mlatnulo ono što je uslijedilo nekoliko dana nakon ove „daska drame“.

Začudo našla sam se na istom mjestu. 😊

Bilo je hladno ali savršeno sunčano i sjela sam na plažu da bi se oči stapale s morem, koža sa suncem, uši s razgovorom ptica, um sa smirajem.

Prišao mi je nepoznati čovjek koji si je šetnju kratio prolaskom preko plaže.

U zbilja kratkom vremenu prošli smo teme od ljubavi prema psima, ljepoti mora, ribarenju i mrežama koje su mu ostale na nekom otoku, ljubavi prema knjigama, egzistenciji, njegovim razvodima, njegovom preboljenom raku želuca, djeci s različitim ženama, Pločama i njegovoj zaljubljenosti u 72 godini.

Neobičan susret pomislila sam. Iako zapravo ne vjerujem u neobičnosti.

A onda se okrenuo i rukom mi pokazao prema surf dasci koja tamo i dalje stoji. 

I rekao: „Vidite ovu dasku? Na njoj piše da je se može slobodno koristiti. Ja tu dolazim godinama i nikad nisam vidio nikog da ju je koristio. Znate zašto?

Nijemo sam stajala i čekala odgovor.

Zato što je slobodna! Baš zato!

Da to ne piše na njoj netko bi je ukrao, polomio, ne bi je više bilo tu – takvi smo mi ljudi.

I dalje sam nijemo stajala. I kimnula glavom. Prihvatio je to kao moj odgovor.

Riječi nisu dolazile. Zanijemila me spoznaja o projekciji „moje“ i „naše“. I koliko smo duboko u njoj.

Sve ono što je ponuđeno i slobodno ne doživljavamo ili još gore tretiramo kao smeće.

Svjetlost, zrak, more, sunce, šuma, vjetar, zvuk, životinja…

Tek kad ima predznak pripadanja – dajemo mu na vrijednosti.

Al to je prividna vrijednost. I ograničena. ZAKLJUČAK DRUGI.

Jer mi smo zapravo ona daska.

Život nas je ponudio svijetu. SVIMA i SVEMU.

Da probamo sve vjetrove ovog svijeta, sve valove, sva mora, sve nevere, zalaske, sva tijela, sve pokrete, sve položaje, sva padanja, sve obale, sva bespuća, sva iskustva, sve prilike.

Da kao ljudsko biće stvorimo nedoživljeno. Neproživljeno. Neviđeno.

Hm, sada znate tko je kriv što ste još privezani😊