blog featured img
Nazad

31.07.2019.

Kategorija

Talenti naši dragi - ne trebate nam!

Ovih dana svjedočimo zabrinutostima oko (ne) dolazaka turista i „srpanjske rupe“ i bez obzira na ovu važnu temu, okrenimo na trenutak diskurs na jednu od „rupa“ koje bi nas trebale posebno brinuti. Riječ je o financijskoj, vrijednosnoj, prioritetnoj rupi koju već godinama imamo prema našim mladima, njihovoj i našoj budućnosti.

 Dok su posljednjih godina investicije u turizam bujale i Hrvatsku svrstavale visoko na ljestvici potencijala turističkih investicija (7/43), dok smo dobivali priznanja za infrastrukturne projekte i nautički turizam te se ulagalo u interpretacijske centre, plaže, manifestacije, „jačanje snage brenda“ i sl…ulaganja u MLADE, njihovo obrazovanje i razvoj kao pokretače promjena i buduće kreatore novih politika i trendova – svih ovih godina je zanemarivo i otužno.

Za nekog tko bi se mogao svrstati u optimista, u načinu na koji se ova država odnosi prema mladima, uz svu dobru volju, ne pronalazim ništa optimistično.

Razna istraživanja, mjerenja, usporedbe i analize vezane za ulaganja u ljude i mlade sumorno potvrđuju ono čemu i svjedočimo –  da je ova zemlja zla maćeha svojoj djeci i mladima! Niti ih voli, niti razumije, niti uvažava, niti razvija, niti podržava – prepustila ih je ulici i rukama drugih zemalja. 

Uzmimo naprimjer IMD – Svjetsku ljestvicu talenata 2018 (IMD World Talent Ranking) prema čijem se izvješću, Hrvatska, na listi od 63 zemlje, nalazi na dalekom 54. mjestu!Izvješće ocjenjuje sposobnost zemlje da izgradi, privuče i zadrži nadarene osobe kako bi stvorila bazu talentiranih osoba potrebnih za povećanje konkurentnosti i rast gospodarstva. Hrvatska je na dnu ljestvice po ulaganju u praksu za vrijeme školovanja (60. od 63), po ulaganju kompanija u trening zaposlenika (63.), po privlačenju i zadržavanju talentiranih ljudi (63.), motivaciji zaposlenika (62.), po odljevima mozgova (57.), udovoljavanju zahtjevima tržišta za kvalificiranom radnom snagom (62.) i visokoškolskom obrazovanju (60.) [1]. Razvoj ljudskih potencijala, talent menadžment i mladi jednostavno nisu prioritet ove zemlje. Niti stvaramo, niti zadržavamo niti ulažemo u talente. Što radimo da to promijenimo? 

Indeks ljudskog kapitala (World Bank’s Human Capital Index) govori o tome koliko pojedina zemlja priprema svoje ljude za budućnost, odnosno mjeri koliko zemlje gube na produktivnosti gospodarstva zbog nedovoljnog ulaganja u svoje ljude [2]. Prošle godine je na ljestvici od 157 zemalja, Hrvatska bila na ne-lošem 36. mjestu i govori da će ostvariti 72% potencijala/produktivnosti u odnosu na ono što bi moglo biti kada bi sustavi obrazovanja i zdravstva dali svoj maksimum. Unatoč ovoj solidnoj poziciji, moramo se osvrnuti na područje obrazovanja. Studija pokazuje da dijete u Hrvatskoj ima 10,7 “korisnih” godina školovanja, te da bi još 2,6 godina trebali provesti educirajući se.

Dodatno, Globalni indeks ljudskog kapitala (Global Human Capital Index) Hrvatsku svrstava na 37. mjesto od 130 zemalja, ali opet s najslabijim politikama prema mladima. U 2017. godini, najlošije je pozicionirana u kategoriji dobne skupine 15-24 zbog visoke stope nezaposlenosti mladih (115. mjesto), stope participacije radne snage (107. mjesto) i (ne)kvalitete obrazovanja (97 mjesto). I ovaj izvještaj pokazuje problematiku obrazovanja zaposlenika koje nas pozicionira na 114. mjesto od 130. [3]. I bez da uopće pogledamo ove indekse, svakodnevica u našim školama ili fakultetima dokaz je ovih otužnih pozicija. Vapimo za sustavnom reformom koja će mlade pripremiti za životnu i poslovnu realnost. Vapimo za sustavom u koji će mladi rado odlaziti. Što radimo da ovo promijenimo?

Naravno da su ulaganja u infrastrukturne projekte, manifestacije i marketinške kampanje dobrodošle, međutim problem je u tome što ljudi, mladi iljudski obrazovanje sve ove godine nisu prioritet ulaganja. A sve uspješne zemlje potvrđuju da je obrazovanje generator razvoja. Hrvatska izdvajanja iz proračuna za obrazovanje godinama su ispod europskog prosjeka. Prema podatcima World Bank Group, za 2013., izdvajanja iz proračuna su bila 4.6% BDP-a dok je prosjek EU 5.1%, a npr. Islanda 7.72%, a Švedske 7.65% [4]. Nedavno su se blago povećala ta ulaganja, ali su i dalje minorna u usporedi s ovim prosjecima. Kao i izdvajanja državnih proračunskih sredstava za istraživanja i razvoj u BDP-u. U 2017. iznosila su 0.7% (DZS) i čak i u najboljim godinama (2004.) su se kretala oko 1%, dok je svjetski prosjek 2.23%, a prosjek EU 2.03%. Zemlje u koje nam odlaze naši mladi izdvajaju i oko 3%; Njemačka 2.94%, Danska 2.85%, Finska 2.75%. Prošle godine je 57% studenata izrazilo da ih fakultet nije dobro pripremio za buduće poslovne izazove te ih je 81.5% (N=5.711) potvrdilo da bi se odselilo radi profesionalne karijere [5]. Otužno nam to potvrđuje i lista 50 svjetskih sveučilišta na kojoj je Hrvatska na 43. mjestu [6]. Prema listi iz 2019. na prvom mjestu je SAD, a slijede Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Švedska i Danska. Ovdje se ocjenjuju: izvori financiranja i ulaganje u visoko obrazovanje, političko i društveno okruženje, umreženost i otvorenost te rezultat. Najlošiji smo u općenitoj suradnji s gospodarstvom i industrijom što nas rangira opet na naše tradicionalno dno ljestvice – 48. mjesto na listi 50 zemalja. Famozni regionalni centri kompetentnosti su trebali popraviti ovu sliku. Al o njima slušamo već godinama. I po kongresima i skupovima mantramo o njihovim početcima propuštajući pritom razvijati generacije ambasadora struke. A početak je negdje zapinjao između dva ministarstva, pa na terenu…uglavnom saga. Veća financijska sredstva, inovativnost programa i bolji sustav praktične nastave i povezanosti s poslovnim sektorom, ključni su za generiranje mladih profesionalaca na naše tržište rada.Što radimo da ovo promijenimo?

Istraživanje provedeno od strane HZZ-a ukazuje da razrednici/stručni suradnici (N=3.311) procjenjuju da 27.9% učenika ima izrazite sposobnosti i sklonosti za pojedina nastavna područja, dok ih 72.1% nema [7]. Ovdje je ključno pitanje kako njegujemo, razvijamo i usmjeravamo ovih 27.9% nadarenih učenika? Oplemenjujemo li njihov vidljiv talent i potencijal? A što radimo s dominantnih 72.1%? Jesmo li stvorili uvjete i mogućnosti da se istraže i njihove sposobnosti, talenti i skriveni potencijali? Gradimo li njihovo samopouzdanje ili ih prepuštamo same sebi? Sustavom i formom uokvirujemo mlade ljude. A njima treba pomoć da otkriju svoje „strasti“, potencijale i talente. Što radimo da to promijenimo? Nadalje, isto istraživanje ukazuje da mladima treba pomoć, podrška, usmjerenje pri odabiru budućeg zanimanja i razumijevanja svojih sposobnosti. Na uzorku učenika završnog razreda osnovne škole u školskoj godini 2015/2016 (N=3.590) najveći broj učenika (64.9%) izrazio  je interes za profesionalnim usmjeravanjem, a 60.9% učenika završnih razreda srednje škole (N=3.908) namjerava studirati pri čemu ih 38.5% još ne zna što želi studirati, a 59.3% ima nekih poteškoća pri donošenju odluke o nastavku obrazovanja. Veliki broj i roditelja bi ovo sigurno potvrdio, pri čemu su i profesori (N=2.870) procijenili da su 38.4% učenika potrebne usluge profesionalnog usmjeravanja. Dakle, dobar dio naših mladih „luta“ u profesionalnom određenju. Što radimo da ovo promijenimo? Mladi ne znaju što bi, kamo bi i kako bi. Al onda se po inerciji života i potrebi za džeparcem zaposle. I što se dogodi? Istraživanje Ministarstva socijalne politike i mladih (2015) provedeno na mladima u dobi od 15-29 godina (N=2.000) ukazuje da 55% mladih nije zaposleno u svojoj struci, da rade 3 sata duže od zakonski propisane norme za 20% nižu plaću od prosjeka RH [8]. I od svih ponuđenih čimbenika posla, visinu plaće i plaćanje prekovremenih sati, konkretno, mladi u turizmu (N=5.060) ocjenjuju najlošije; oba čimbenika ocjenom 2.9 od 5 [9]. Mlade demotiviramo već pri prvim radnim iskustvima. Što radimo da ovo promijenimo? Oni koji se nisu zaposlili ili traže nove perspektive, u zadnjih 15 godina u prosjeku 61 do 70% njih intenzivno i kontinuirano izražavaju želju za odlaskom u inozemstvo, pri čemu ih četvrtina želi trajno napustiti Hrvatsku. Nezaposlenost i masovne odlaske mladih stručnjaka u druge zemlje smatraju gorućim generacijskim problemima [10]. Ovaj trend nažalost potvrđuje i Gallup-ovo istraživanju u RH prema kojem želju za trajnim preseljenjem u drugu zemlju izražava 33% mladih u dobi od 15-29 godina (N=1.000). Nažalost, hrvatska svakodnevica demonstrira da ove želje nisu samo izražene već su i realizirane. Potvrđuje to i ovogodišnja HZZ-ova brojka od 25.412 nezaposlenih mladih do 29 godina i 11.207 službeno registriranih odlazaka mladih od 15 do 29 godina u prošloj godini [11]. A koliko nam je ne-evidentiranih duša još otišlo? Pretpostavka je se da svaki treći mladi s diplomom u ruci svoje znanje i talente stavlja na raspolaganje nekoj drugoj zemlji – jednoj od onih koji su na vrhu prethodno spomenutih ljestvica. Mladi žele otići i odlaze. Gubimo generacije talenata. Što radimo da ovo promijenimo? 

Škole su nam zastarjele. Prakse su mrtvo slovo na papiru ili pak tek odrađene sporedne aktivnosti za zadovoljavanje forme. Al uz sve to alarmantan je i podatak da tek 4.4% studenata i djelatnika samoinicijativno usavršavaju svoja znanja i vještine izvan fakultetskih i radnih obaveza što ukazuje na potrebu sustavnog i kontinuiranog osvještavanja o važnosti cjeloživotnog obrazovanja [12]. U kontekstu Hrvatske, o ovoj temi moramo govoriti o svim dobnim skupinama jer se tek 2.9% cjeloživotno obrazuje, dok je prosjek EU 11.1% [13]. Uzmimo primjer Švedske u kojoj se 29.2% stanovništva cjeloživotno obrazuju, u Finskoj 28.5 % i Danskoj 23.5 % samo da na trenutak osvijestimo koliko zaostajemo i koliko je truda potrebno uložiti da ovo promijenimo. Zabrinuti nas treba i podatak da većina (94%) ispitanih studenata nije bila uključena u neki europski ili međunarodni program studentske mobilnosti, što ispitanici dominantno povezuju s nedostatkom financijskih sredstava i vlastitom nezainteresiranošću za odlazak u inozemstvo [14]. Zanimljiva je numerička podudarnost, ali otužna stvarnost što 95% anketiranih mladih iz turizma također nije sudjelovao u inozemnim razmjenama i studijskim boravcima. Nadalje, u Hrvatskoj postoji 850 udruga mladih i za mlade, pri čemu je rad s mladima najčešće volonterskog karaktera. Ali za više od 70% od 2.000 mladih i dalje postoji potreba za otvaranjem višenamjenskih centara za mlade, a savjetovalište za mlade koji su žrtve nasilja i savjetovalište za samozapošljavanje i poduzetništvo otprilike traži četiri petine ispitanika [15]. Mladi nemaju tendenciju cjeloživotnog obrazovanja. Što radimo da ovo promijenimo?

Ne smijemo zanemariti rezultate PISA testova (N=6952) na kojima 86.5% učenika uspijeva riješiti samo jednostavno problemske zadatke. Razumijevanje problema, logičko rješavanje zadataka, kritičko promišljanje, originalnost u pristupu, kreativnost u razmišljanju elementi su koji općenito nedostaju našim učenicima. I najgore od svega je što ne postoji zabrinutost oko toga. U turističkim školama su najslabije ocijenjeni aspekti „inovativnost profesora u prijenosu znanja“ (prosječna ocjena = 3.3 ) i „realna slika rada u turizmu dobivena dosadašnjim školovanjem“ (prosječna ocjena = 3.5) [16]. Prema Svjetskom gospodarskom forumu (WEF) do 2025. poslovi koji su vezani za fizičke i osnovne kognitivne vještine bit će u opadanju. Eliminirati će se rutinski poslovi, a 65% današnje djece će završiti u karijerama koje još ne postoje [17]. Mladi trebaju osnaživanje društveno-poduzetničko-životnih vještina. Škole i profesori ali i neformalno obrazovanje mogu u tom procesu imati veliku ulogu. Što radimo da to promijenimo?

Kultura uslužnosti je prva pomisao na turizam. U Hrvatskoj se nažalost ta teza ne potvrđuje svugdje. Niti među mladima. Gotovo polovina anketiranih mladih (N=5.060) koji rade u turizmu u odnosu prema gostima se nalaze u fazi apatije (45.7%), iritacije (1.5%) i antagonizma (1.3%). Prema gostu se odnose formalno, ljutito ili mu daju do znanja da nije dobrodošao. Opet se vraćamo na početak kruga jer možemo zaključiti da je veliki dio mladih ljudi ili a) izabrao/la krivo zanimanje ili b) nema razvijene meke vještine i/ili c) svoje nezadovoljstvo poslom izražava prema gostu. Mladi su u apatiji prema gostima. Što radimo da ovo promijenimo? Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja ukazuju na kratkoročan trend rasta upisa učenika u strukovna zanimanja. Porast je to od 6-12% kuhara i konobara ali ne zaboravimo da je u zadnjih 6 godina izgubljeno 44.409 učenika. Cijeli jedan Sisak mladih ljudi. Primorski gradovi kao Rab, Poreč, Crikvenica, Rovinj…strmoglavo gube interes mladih za ovo zanimanje. Ove mizerije u porastu nisu nikakva posljedica povećanog interesa učenika niti njihovih roditelja, a kamoli famozne „promocije strukovnog zanimanja“. Apsurdi nečega što se uopće naziva promocija struke i preko 20 puta su manji u novčanoj valuti u odnosu na sufinanciranja betonskih rupa zvanih bazeni. Otužan je ovo poredak vrijednosti Ministarstva turizma predugi niz godina. Mlade treba zainteresirati za turizam. Struci treba vratiti dostojanstvo. Promocija i privlačenje su puno više od stipendija i video spotova. Što radimo da to promijenimo?

Youthonomics globalni indeks (The Youthonomics Global Index) analizira koliko su države prijateljski orijentirane prema mladim osobama i Hrvatska je ovim istraživanjem opet na svom tradicionalnom dnu ljestvice te je zauzela 51. mjesto od 64 države [18]. Na vrhu liste je Norveška koja pokazuje niz najboljih praksi, uključujući fleksibilno tržište rada što je velika prednost za mlade. A što se tiče obrazovanja, po ovom indeksu uzor nam trebaju biti naši susjedi – Slovenija – čije osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje zauzima prvo mjesto. Youthonomics mjeri „optimizam mladih“ odnosno u kojoj mjeri mladi mogu očekivati poboljšanje svojih životnih uvjeta. I eto nas opet na ne-optimističnom začelju – 60. od 64 mjesta,  a po indikatoru „youth outlook“ – indikator koji daje uvid u sadašnje i buduće uvjete za mlade – „zakucavamo“ baš zadnje 64. mjesto. Uz to što nismo prijateljski i mentorski orijentirani prema našim mladima, oni se niti ne nadaju poboljšanju uvjeta u svojoj zemlji u kratkom roku.Što radimo da to promijenimo?

Još jedan važan indeks je globalni indeks konkurentnosti talenata (The Global Talent Competitiveness Indeks, GTCI) kao komparativna analiza koja mjeri koliko uspješno države i gradovi stvaraju, privlače i zadržavaju talente pri čemu je fokus na poduzetničkom talentu [19]. Ove godine je Hrvatska rangirana na 55. mjestu od 125 zemalja pri čemu smo na 99. mjestu privlačenja talenata, 120. mjestu zadržavanja „mozgova“, 105. mjestu vještina zapošljivosti, 87. mjestu kvalitete menadžerskih škola, 122. mjestu po razvoju djelatnika. Pogodite poredak najotvorenijih zemalja za poduzetnički talent? Na samom vrhu su Švicarska, Singapur, SAD, Norveška, Danska, Finska… Zbog važnosti poduzetničkog talenta, na tržište rada uvode se novi pristupi, koji potiču i čuvaju budućnost zaposlenika. Koliko se kod naših mladih razvijaju poduzetnički talenti. Što radimo da to promijenimo?

A sad sustav vrijednosti – poredak koji je važan za svakog pojedinca ali i kolektiv jer ako nije usklađen u najvećoj mjeri dovodi do nezadovoljstva i konflikta. Izvješće Ministarstva i socijalne politike mladih (2015) ukazuje kod mladih porast važnosti obitelji i rada te opadanje zaokupljenosti zabavom i razonodom. Kao faktore uspjeha u hrvatskom društvu mladi znatno manje ističu okolnosti i ponašanja koja se odnose na kompetentnost, odgovornost i zalaganje pojedinaca u odnosu na faktore kao što su obiteljske ili političke mreže te sposobnost lukavog “snalaženja” u zadanom okruženju. Ovo nam je i interna potvrda zašto su mladi Hrvati doslovno najpesimističniji u svoju budućnost u odnosu na svoje vršnjake iz preostale 63 zemlje. Što radimo da to promijenimo? 

I na kraju pogledajmo Travel & Tourism Competitiveness indeks koji Hrvatsku svrstava na 32. mjesto na listi 136 zemalja. I koliko god na prvu djelovalo optimistično, i rekli bi wow, barem znamo što radimo u turizmu, i ovdje nas zalijeva hladan tuš jer je ljudska strana turizma opet u podbačaju i na margini. Po indikatoru „ljudski resursi i tržište rada“ koji je dio ovog indeksa nalazimo se na 85. mjestu, po kvalificiranosti radne snage – na 87. mjestu, po opsegu obuke zaposlenika – na 120. mjestu, po jednostavnosti pronalaženja kvalificiranih zaposlenika na – 106. mjestu [20]. I evo, to su najveće rupe našeg turizma. I svake godine su sve dublje! Uvažavajući različitosti indeksa te metodologije istraživanja i mjerenja, svjesni smo da oni sami po sebi ne mijenjaju situaciju, ali vrlo jasno nam zrcale naše odluke, prioritete i ponašanja. I dovode nas do trenutka kad si trebamo iskreno i glasno priznati – napustili smo našu djecu i mlade! Zanemarili smo ih u previše kategorija i predugo vremena. Ostavili ih uz cestu za Nigdje u nadi da će se Netko Drugi pobrinuti za njih.

Oporavak od traume napuštanja je dugotrajan proces. Rupe u turizmu će postajati sve bolnije. Što ćemo napraviti da to promijenimo?